Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, zločini i bezakonje bili su rašireni diljem svijeta, od razbojništava, silovanja, ubojstava do krađa i prijevara. Kako bi se održao privid zakona i reda, vlasti su često pribijegavale raznim metodama koje nisu uključivale milost prema prekršiteljima, a jedna od njih bila je i institucija krvnika kao izvršitelja smrtne kazne.

Početkom trinaestog stoljeća u zapadnoj Europi sve veća je bila potražnja za osobama koje će u ime vlasti izvršavati smrtne kazne. Jedan od prvih dokumentiranih krvnika iz godine 1202. bio je Nicolas Jouhanne, službeni krvnik grada Caux u francuskoj pokrajini Normandiji.

Služba krvnika nije bila nimalo lagana, najčešće su krvnici bili omraženi u društvu bez obzira što se radilo o nekome tko izvršava javnu pravdu. Kad je pravda bila izvršavana od strane svjetine, ubojstvo čovjeka optuženog za zločin, linčovanje, obično nije bilo tabu tema, no čim bi pravdu u ruke uzeo pojedinac i to po službenoj dužnosti, situacija bi se gledala sasvim drugačije. Osobu koja je obavljala posao krvnika smatralo se otpadnikom društva, grešnikom bez mogućnosti iskupljenja.

U većini gradova krvnici i njihove obitelji živjele su na rubovima naselja, odvojeni od ostatka populacije. Imali su poseban status i nakon smrti, pokapani su na odvojenim dijelovima groblja. Takva dugogodišnja, pa i višestoljetna praksa dovela je do toga da se u nekim državama stvorila posebna krvnička kasta, gdje su se obitelji krvnika međusobno vjenčavale i stvorile odvojen sloj društva.

No krvnici nisu bili samo izvršitelji smrtnih kazni. Na kraju krajeva, nije da su se svaki dan skidale glave. Oni su bili zaduženi i za razne druge „komunalne“ poslove, a većina tih poslova nije bila nimalo ugodna niti poželjna.

Oni su također imali zadatak skupljati poreze od prostitutki i gubavaca, skupljali su strvine životinja diljem grada, kao i ubijali bolesne i umiruće životinje. Od mrtvih životinja mogli su uzeti sebi ono što su htjeli. Bili su zaduženi za rješavanje pasa lutalica ili životinja koje je bilo zabranjeno držati u gradu. Mogli bismo reći da su obavljali posao svojevrsnog srednjovjekovnog komunalnog redara.

Metode smaknuća kojima su se krvnici služili bile su raznolike, od odrubljivanja glave sjekirom ili mačem, vješanja konopom, ili smaknuća specijalnim napravama kao što su bile garotte u Španjolskoj ili kasnije giljotina u Francuskoj.

Iako iz popularne kulture imamo predodžbu da su krvnici nosili maske i da je njihov identitet bio skriven, realnost je bila sasvim drukčija. U većini slučajeva maske nisu nosili, no da i jesu, njihov identitet bio je poznat svima.

Stoga je jasno da je ovo bio poprilično nezahvalan i preziran posao, te ne čudi da su se osim smaknućima bavili i raznim najprljavijim komunalnim poslovima, između ostalog i čišćenjima kanalizacija i septičkih jama, jer drugi posao nisu mogli dobiti, oni su uvijek bili i ostali otpadnici društva.