Vremena sigurnosti i mira prošla su u Švedskoj, a svakodnevica pojedinih gradova postala je tako loša da i osoblje u bolnicama strahuje za svoje živote.
Bande, koje većinom čine imigranti, naoružane vatrenim i hladnim oružjem redovito se sukobljavaju upravo u čekaonicama ili ispred bolnica, a to je postala uobičajena slika ispred odsjela hitne pomoći u bolnici u Malmöu, prenosi SVT.
„Napadnuti smo noževima, a vidjeli smo i ljude s pištoljima. Naši životi izloženi su riziku,“ rekao je jedan anonimni zaštitar.
Prema priznanju osoblja, odjel hitne pomoći u Malmöu postao je jedno od najopasnijih mjesta u gradu, pored već poznatih sličnih lokacija kao što je glavni željeznički kolodvor te Narodni park.
Prema novim propisima, na odjelu hitne pomoći postavljena su najmanje dva zaštitara, dok oni sami tvrde da bi ih trebalo biti najmanje četvorica, s obzirom na činjenicu da se svakog tjedna moraju sukobljavati.
„Samo je pitanje vremena kada će se sačmarica pojaviti u čekaonici,“ izjavio je jedan anonimni zaštitar.
Međutim, problem nije samo u nasilju, već i u činjenici da vlasti negiraju postojanje problema. Na primjer, šef policije u Malmöu, Per Wihlborg, izjavio je kako je bio „posve zadovoljan“ razinom sigurnosti tijekom zadnjeg posjeta. Prema tvrdnjama osoblja, takva izjava bila je nešto „najsmješnije“ što su ikad čuli.
U međuvremenu, broj pucnjava i napada ručnim granatama enormno je porastao, pa je ovo ljeto od strane liberalnih švedskih medija proglašeno kao „krvavo ljeto.“ Naime, u 81 pucnjavi, ubijeno je 11 osoba, a ranjeno njih 46. Ako se uzme u obzir da je ljeto u Švedskoj relativno kratko, to je otprilike jedna pucnjava dnevno.
„Prije 1990., bilo je oko 4 ubojstava povezanih s bandama godišnje u ovoj zemlji. Nakon 1990. to se popelo između 8 do 13, sve do 2015., a onda je skočilo na 30 godišnje,“ izjavio je Gunnar Appelgren iz policije u Štokholmu.
Najgora situacija je u dijelovima Štokholma, Gothenburga tw Malmöa, inače slučajno poznatih kao najveća „multikulturalna središta.“
Švedski mediji dugo su vremena uporno pokušavali izbjeći spominjanje etničkog porijekla sudionika u pucnjavama i nasilju, iz već poznatih razloga. Međutim, čini se kako polako odustaju od toga.
Primjerice, list Dagens Nyheter, u svibnju je pisao o tome da imigranti sudjeluju u 9 od 10 pucnjava u Švedskoj, te da od 100 osoba koje sudjeluju u pucnjavama ili pokušajima ubojstava, njih 90 ima najmanje jednog roditelja koji nije iz Švedske.
Veći dio njih vuče korijene, začudo, s Bliskog istoka te iz Afrike, odnosno zemalja kao što su Irak, Iran, Libanon, Turska, Somalija i Eritreja.
U lipnju, tabloid Expressen objavio je istraživanje organiziranog kriminala u Štokholmu, pri čemu je zaključak bio da od 192 člana bandi, ukupno 94.5 posto njih ima najmanje jednog roditelja koji dolazi iz neke druge zemlje. Bosna, Libanon, Somalija, Sirija i Turska su one najčešće spomenute.
Unatoč svim ovim činjenicama, švedske vlasti i dalje ignoriraju očite probleme i uzroke tih problema. Mjere za „povećanje sigurnosti“ svele su se na navodno pojačanje graničnih kontrola, s ciljem otkrivanja krijumčara oružja i droge, što su mjere otprilike jednake onima kada su se na glazbenim festivalima počele dijeliti „narukvice protiv silovanja.“
