Zahvaljujući bisernom dugogodišnjem vođenju države, neovisno kojim stranačkim kraticama se kitili, narodu „omiljena“ elita potaknula je novi trend – zapošljavanje stranaca.

Kako Hrvati masovno odlaze van, zahvaljujući morbidnoj poreznoj politici, poslodavci su se u želji za održivim poslovanjem okrenuli jeftinoj radnoj snazi. Zasad su to još uvijek uglavnom „sezonci“ u turizmu i građevini iz BiH te Srbije. No, sve više je Indijaca i Filipinaca, koji su „primamljivi“ domaćim poduzetnicima.

U Hrvatskoj je trenutno zaposleno tek 47 Indijaca te 26 Filipinaca, koji će uglavnom raditi u turizmu i građevini, prenosi Poslovni Dnevnik.

Zbog evidentnog manjka domaćih radnika, trenutno je u Hrvatskoj zaposleno 11.336 stranaca, od čega je većina još uvijek iz okolnih zemalja. Prema službenim podacima, iz BiH dolazi najviše radnika, njih 6909. Radnika iz Srbije ima 2034. Makedonci su na trećem mjestu sa 946, a slijede Kosovari sa 653 i Albanci sa 237.

Pored njih, u zemlji se nalazi još 70 Tajlanđana te 57 Kineza, a vlastodršci su podigli kvotu na 35.500 mogućih stranih radnika.

Spomenuli smo već kako su hrvatski poslodavci posebice zainteresirani za Ukrajince, ali je pitanje koliko će dugo Ukrajinci biti zainteresirani za rad u nas.

Hrvatska će zbog manjka radne snage zapošljavati više Ukrajinaca

Najveći manjak radnika trenutno se vidi u građevini te u metalnoj industriji, ali u posljednje vrijeme neke bolnice su se također suočile s kroničnim manjkom specijaliziranih medicinskih stručnjaka, što počinje jasnije ukazivati na evidentan smjer ka kolapsu sustava.

Iako gotovo 12.000 stranih radnika ne izgleda tako mnogo, sve veći broj takvih značiti će i snižavanje ionako niskih plaća, budući da se isti princip već godinama odvija na Zapadu. Stoga je vidljivo da ovaj „trend“ nije predviđen kao dugoročnije rješenje, barem ne duže od par mandata političkih profitera.

No, dok se i u Hrvatskoj i dalje bez previše pompe odvija proces demografskog i ekonomskog uništenja, preostali puk ponajviše se bavi raznoraznim ideološkim „ratovima“ i presudnim „bitkama“ za nogometne klubove, što bi vjerojatno trebalo rezultirati nekim naglim preokretom?!

Svojedobno su nam neki postavljali upite zašto više ne pišemo o događanjima u Hrvatskoj? Razloga je mali milijun. Jedan od njih je recimo sveprisutna zastupljenost medijskog vonja, u kojem glavnu „mirisnu notu“ igraju vječita politička prepucavanja osoba koje dijele iste profiterske osobne interese, ali se navodno razlikuju po nazivima stranaka.

Drugi bi bio gorak okus već učmalog ozračja defetizma, sitničavosti, zavisti i bježanja od stvarnih rješenja stvarnih problema. A tu je svakako i ideja naroda da je „direktna demokracija“ dobar put te da političare treba samo „natjerati“ da budu pošteni i pravedni, dok će narod odlučivati sam o svojoj sudbini.

Treći, onaj „gospodarski“ razlog, mogao bi biti taj, što mnogi u nas još uvijek vjeruju u marksističku propagandu navodnih „kapitalističkih poslodavaca“ koji samo žele izrabljivati „proletere.“ Takvi su zaglibili u nekoj boljševičkoj utopiji debelo u povijesti, a željni su jedini sadističkog iživljavanja.

Gledajući čitav taj sustav, zasnovan na odvlačenju pažnje s bitnog, neki su shvatili da narod nikad neće ni o čemu odlučivati, te da „demokracija“ nikad neće i ne može zaživjeti jer se radi o utopiji. No, takvi su još uvijek rijetki.

Gospodarstvo u skladu s takvim načelima može samo još dublje tonuti, uz tek nekolicinu primjera koji će glumiti lopoče u močvari. Strani radnici, koliko god bili kvalitetni i koliko god ih bilo, biti će tek jedan beznačajni kotačić u propalom sustavu koji nema budućnost.